ENG / DEU

Svetac dana

Sveti Euzebije


Sv. Euzebije, biskup, ubraja se među najodlučnije crkvene ličnosti u 4. stoljeću. Rođen je krajem 3. stoljeća. U vrijeme dok je još trajalo progonstvo kršćana krstio ga je papa Silvestar, a papa Julije I. posvetio ga je za biskupa u gradu Vercelliju. Svoju pastirsku službu Euzebije je izvršavao vrlo vjerno. Kada je svećenik Arije u 4. stoljeću zanijekao Kristovo božanstvo, sveti Euzebije je hrabro i odlučno branio istinu Objave. Zato ga je prognao car Konstancije koji se zauzimao za arijevsku herezu. Zbog Kristovog božanstva biskup Euzebije bio je spreman i trpjeti u čemu mu je pomogao i susret s Atanazijem koji je također nastupao protiv arijanstva. Kad je car Konstancije umro, Euzebije se vratio u svoju biskupiju i združio sve svoje svećenike u neku vrstu redovničkih zajednica kakve je upoznao u Palestini i Egiptu. Stoga augustinci štuju sv. Euzebija kao svoga utemeljitelja jer je on još prije sv. Augustina svećenike združio u zajednički život.

Svi sveci

Edmund Campion

Svetac

Jučer smo sa svetim Andrijom putovali na Istok k našoj rastavljenoj kršćanskoj braci pravoslavcima. Danas putujemo na Sjever k rastavljenoj kršćanskoj braci anglikancima u Engleskoj. U XVI. stoljeću engleski kralj Henrik VIII. odcijepio je Englesku od Katoličke crkve. U tome žalosnom odcjepljenju bilo je i mučenika, od kojih su najpoznatiji: kancelar Engleskog kraljevstva sv. Toma More i biskup sv. Ivan Fisher. Henrikova kćerka Elizabeta nastavila je s progonima katolika. Najslavnija žrtva toga progonstva bio je blaženi Edmund Campion iz Družbe Isusove, koji je zajedno s dva svoja redovnička subrata obješen u Londonu baš na današnji dan god. 1581.

Eduard

Svetac, kralj

U povijesti kršćanskih naroda, pa tako i u povijesti Engleske bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan je takav i engleski kralj Eduard koji se god. 1004. rodio u Islipu kod Oxforda kao sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre Rikarda II. Normandijskoga. Stric mu je bio sveti mučenik Eduard, također engleski kralj. Eduard je već kao dječak god. 1014. za vrijeme danske invazije upoznao pečalbu jer se morao skloniti kod djeda i bake s majčine strane. Ondje proboravi prilično vremena dok napokon god. 1041. ne bi pozvan natrag u domovinu kao baštinik engleskoga prijestolja na koje se uspe sljedeće godine, a svečano je okrunjen za kralja god. 1043.

Efrem Sirac

Svetac Naučitelj

Sveti Efrem je živio u IV. stoljeću, u doba veoma oštrih vjerskih sukoba unutar Crkve, neprestane borbe protiv raznih krivovjerja, gotovo neprekidnog ratnog stanja između Rimskog i Perzijskog Carstva, kad je njegov rodni grad Nisibis često bio poprištem ratnih operacija. Crkva je njegova vremena bila u stalnoj borbi s moćnim protivnicima: poganstvom, doduše potisnutim, ali ne i uništenim, koje za cara Julijana Odmetnika pokaza opet svoju moć; astrologijom, koja je u Mezopotamiji od davnine bila jako uvriježena te i na kršćane veoma utjecala; gnozom, koja je naročito u Edesi - mjestu djelovanja sv. Efrema - zahvaljujući spretnom djelovanju Bardaisana (+ 222) i njegova sina Harmoniosa imala mnogo pristalica. Tim protivnicima izvan Crkve pridružio se i jedan veoma jak protivnik iz njezinih redova - arijanizam - osuđen doduše g. 325, u Niceji, ali nipošto i poražen. On je živio i uporno se širio, Preko obližnje perzijske granice dolazili su iz Perzije misionari manihejskog nauka i širili ga, stvarajući tako za kršćanstvo novu i stvarnu opasnost. Manijeva djela bila su prevedena na sirski i prema tome dostupna Efremovim zemljacima. Zlo je postajalo još veće kad je na perzijsko prijestolje stupio Efremov suvremenik, a ogorčeni neprijatelj i Rimskoga Carstva i kršćanstva Žapur II. (309-379). Nakon mnogih krvavih ratova Nisibis - Efremov rodni grad - g. 363., porazom Julijana Odmetnika, potpade pod Perzijance. Taj je događaj značio prekretnicu u Efremovu životu.

Egidije

Svetac, opat

Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Namesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.

Eleuterije

Svetac Biskup

Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484 do prvih godina VI. st. Kako se iz toga vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa. Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje u Flandriji, a blagdan mu se slavi na današnji dan.

Elizabet Ugarska

Svetica

Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. Rođena je u Ugarskoj, zaručena već sa 4 godine a vjenčana sa 14 ipak je ostvarila sretan brak. 1227. godine muž joj pogine u križarskoj vojni te ona biva protjerana iz dvorca a djecu joj oduzmu. Postavši franjevačka trećoredica prihvaća u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. Samo 4 godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je sveticom. Posebnu je ljubav pokazivala siromasima i bespomoćnim i sve svoje imanje je potrošila pomažući potrebnima.

Elizabeta portugalska

Svetica

Elizabeta je rođena g. 1271. kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi - što bi morao biti normalan preduvjet braka - već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka i svetica prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla te činiti ono što je dobro.

Elizabeta je rodila jednoga sina, kome dade ime Alfonz, a koji će oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćerku po imenu Konstanciju, koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV. Brak joj, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te podržavao nezakonite i grješne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.

Emercijana

Djevica i mučenica

Sv. Emercijana živjela je u Rimu, te je mučena za vrijeme cara Dioklecijana, vjerojatno 305. godine. Predaja govori da je bila rođena sestra sv. Agneze. Neki su pogani htjeli rastjerati ukopnike sv. Agneze čemu se suprostavila Emerecijana, a oni je kamenovaše. Njezino se štovanje širilo već u 4. st. Relikvije su joj u 9. st. prenesene u baziliku sv. Agneze u Rimu.

Emilija Marija Vilka de Rodat

Svetica

Obitelj je de Rodat pripadala provincijskome plemstvu, a kršćanskoj je Francuskoj XIX. stoljeća dala nekoliko divnih likova. U te likove, svakako, valja ubrojiti i sveticu koja umrije na današnji dan, a danas se i slavi. To je Emilija de Rodat, koja se rodila 6. rujna 1787. na obiteljskom dobru Druelle, u župi Saint Martin de Limouze, biskupije Rodez. U djetinjstvu, koje padaše u burne i krvave godine Francuske revolucije, odgajala ju je vrijedna baka na svome dvorcu Ginals. Od nje preuze odgoj djevojčice stara joj tetka Agata de Pomairols, koja bijaše redovnica od Pohođenja, ali od revolucije protjerana iz samostana. Djevojčica je po naravi bila vedra, što joj nimalo nije smetalo da snažno raste u dubokoj i iskrenoj pobožnosti. Kad joj je bilo 11 godina, podijelio joj je prvu pričest jedan dominikanac koji bijaše iz broja onih svećenika što ne položiše prisegu na protukršćanski revolucionarni ustav.

Erhard

Svetac Biskup

Sv. Erhard je živio u doba poslije seobe naroda, a to je doba pokrštenje europskih naroda bilo od odlučujuće važnosti. Današnji svetac na europsko tlo dolazi iz daleke Žkotske, a nakon biskupskog posvećenja započinje misionarsko djelovanje po raznim krajevima. Osniva veliki broj samostana, od kojih neki djeluju i danas, kako bi kao žive stanice vjere zračile svjetlo i toplinu kršćanskog života. Biskup Regensburga, današnji svetac, odlikovao se askezom i dušobrižničkim žarom kojega je prenosio i na svoje suradnike. Budući da je bio prava apostolska duša nije mogao biti neprestano u svom biskupskom gradu nego je neprestano putovao i propovijedao Kristovu vjeru. U večer života Erhard se opet vratio u svoj Regensburg gdje je i umro oko 720. g. Svetim ga je proglasio papa Leon IX. godine 1052.

Stranice