ENG / DEU

Svetac dana

Sveta Uršula


Brojni vjernici, a osobito redovnice uršulinke danas svečano slave Sv. Uršulu. Prema legendi, Uršula je bila prelijepa kćerka britanskog kralja. Kad ju je engleski kraljević zaprosio ona je pristala uz uvjet da joj prije vjenčanja dopusti hodočašće u Rim, a za to vrijeme da se zaručnik pouči u kršćanskoj vjeri. Prema dogovoru Uršula je u 4. stoljeću zajedno s 11 drugarica krenula na hodočašće. U Kölnu (Kelnu) su ih presreli Huni i sve pogubili. Od tada je Uršula uz sv. Tri kralja zaštitnica grada Kölna, a vjernici je zazivaju u vrijeme ratova i da bi isprosili sretnu smrt. Oni koji zadobiju opekotine također zazivaju sv. Uršulu. A smatraju je i zaštitnicom dobrog braka, učiteljica i trgovaca suknom. U 16. je stoljeću sv. Anđela Merici (Meriči) svoj novoutemeljeni red stavila pod zaštitu sv. Uršule, pa su ove redovnice poznate pod imenom uršulinke.

Svi sveci

Blažena Djevica Marija Lurdska

SVETKOVINA

Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica ovako: "Jednog dana pođoh k obali rijeke Grave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekekav šum. okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogvama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu.

Blažena Djevica Marija Žalosna

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Simeona: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.«

Blažena Djevica Marija, Kraljica

BLAGDAN

Pio XII. je zaključio proslavu Marijanske godine 1954. uvođenjem blagdana Bl. Djevice Marije, Kraljice. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svome uznesenju Marija je postala i kraljica neba i zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam.

Naslov "kraljice" ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo "kraljica", već i "gospodarica", "vojvotkinja", pa čak i "carica", u našem starom jeziku "cesarica". Da li je pridavanje Mariji takvih naslova teološki opravdano? - Jest, jer se ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojnom pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No ako liturgija kaže "da Bogu služiti znači kraljevati", onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i iz toga razloga prava kraljica.

Bogojavljenje - Sveta tri kralja

BLAGDAN

Na današnji se dan Crkva sjeća događaja opisanog u Evanđeljima, kada dolaze trojica maga, trojica kraljeva sa željom da se poklone novorođenom kralju. Došli su izdaleka i tražili Krista. U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskog dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibici među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, on je skriven, stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu, ne radi sebe, nego da svrate pozornost na novorođenog Kralja, kojega i oni naviještaju. 

Bonaventura

Svetac Naučitelj Biskup

Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo.

Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Bonaventura iz Potence

Blaženik

Wilhelm Schamoni u jednoj od svojih hagiografskih knjiga okupio je 94 portreta Božjih. ugodnika. Medu njima se nalazi i slika blaženoga Bonaventure, koji se rodio 4. siječnja 1651. u Potenzi, u južnoj Italiji. Sliku je naslikao neki majstor odmah nakon njegove smrti, koja se zbila na današnji dan god. 1711. u Ravellu kod Amaltija. Ta je slika vjeran odraz blaženikove ličnosti, po njoj znamo kako je izgledao. Carlo Antonio po krštenju proveo je prvih 15 godina života u nevinosti, u vjerskom žaru, čuvajući čistoću srca, koja se tako jasno odražavala i u sjaju njegovih očiju i u crtama njegova lica. Na blagdan Sv. Franje Asiškoga god. 1666. odjenuo je redovničko odijelo franjevca konventualca u Nocera dei Pagani, uzevši ime Bonaventura i postavši vrijedan duhovni sin asiškoga Siromaška.

Bonifacije

Svetac Mučenik Biskup,  apostol Njemačke

Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu. Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex. Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac. U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: "Gospodin je došao da oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime po8eš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere." U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem. Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve. Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vode, od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića, koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne kršćanski ujedinjene Europe.

Boris i Gleb

Sveci Mučenici

Boris i Gleb bijahu sinovi sv. Vladimira, velikoga kijevskog kneza i žene mu Ane, sestre bizantskoga cara Bazilija II. Sveti je Vladimir prije smrti - umro je 15. srpnja 1015. - podijelio svoju kneževinu dvanaestorici sinova. Svjatopolk, koji je baštinio Kijev, nije htio izvršiti očevu volju, već je nekoliko plaćenih ubojica zadužio da poubijaju svu njegovu braću. Strašan primjer pohlepe za vlašću. Sveti Boris, knez Rostova, bio je ubijen samo nekoliko dana nakon očeve smrti, tj. 24. srpnja 1015. Ubojstvo je izvršeno kad se knez vraćao s pobjedničkog pohoda protiv Pečenega - to su zapravo bili Skiti - a koji nastavahu teritorij između ušća Dona i Dunava i obala Crnoga mora.

Brigita Švedska

Svetica

Prema mišljenju učenjaka Igina Cecchettija sv. Brigita među misticima svih vremena svijetli kao zvijezda prvog reda. Njezino svjetlo neprestano rasvjetljuje noć čovječanstva, a njezine su riječi izvori trajne utjehe i milosti. Cecchetti se čak pita: »Nisu li njezini spisi u vrtu Crkve jedna vječna aleja, koja svijet ispunja miomirisom i koja ga liječi? To potvrđuje sam Gospodin onim riječima što odjekuju još i danas kao nebeski zov suvremenom čovječanstvu: ’Moje riječi nisu kao cvijet što pada na zemlju, već kao plod što ostaje zauvijek.’« Tko misli da je takvo mišljenje o jednoj svetici pretjerano, taj neka u Bibliotheca Sanctorum pročita Cecchettijevu studiju o svetici, opširno i temeljito napisanu na 90 stupaca, a koja obuhvaća svetičino ime, život, objave, svetost i štovanje, te nju kao lik veličine prvog reda. Ako mu ni to još nije dosta, onda neka strpljivo pročita i popis priložene literature o svetici. Od nje ću napomenuti samo veliki svetičin životopis što ga u dva sveska od g. 1941–1943. napisa i izda u Copenhagenu veliki danski pisac i obraćenik Johannes Joergensen. To djelo učeni bolandisti nazivaju »temeljnim«, a da je to zbilja tako dokazuju i prijevodi toga djela na švedski, engleski i talijanski jezik.

Bruno

Svetac

Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko god. 1030. u Kolnu. O obitelji iz koje potjecaše i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znade. No zato znamo jako dobro toliko toga o njegovu školovanju i odgoju jer nam jedan odličan ljetopis iz XII. stoljeća govori da je Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane "artes liberales" - slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest god. 1075., postao je napokon kancelar svoga nadbiskupa u Kolnu.

Stranice