ENG / DEU

Svetac dana

Sveti Euzebije


Sv. Euzebije, biskup, ubraja se među najodlučnije crkvene ličnosti u 4. stoljeću. Rođen je krajem 3. stoljeća. U vrijeme dok je još trajalo progonstvo kršćana krstio ga je papa Silvestar, a papa Julije I. posvetio ga je za biskupa u gradu Vercelliju. Svoju pastirsku službu Euzebije je izvršavao vrlo vjerno. Kada je svećenik Arije u 4. stoljeću zanijekao Kristovo božanstvo, sveti Euzebije je hrabro i odlučno branio istinu Objave. Zato ga je prognao car Konstancije koji se zauzimao za arijevsku herezu. Zbog Kristovog božanstva biskup Euzebije bio je spreman i trpjeti u čemu mu je pomogao i susret s Atanazijem koji je također nastupao protiv arijanstva. Kad je car Konstancije umro, Euzebije se vratio u svoju biskupiju i združio sve svoje svećenike u neku vrstu redovničkih zajednica kakve je upoznao u Palestini i Egiptu. Stoga augustinci štuju sv. Euzebija kao svoga utemeljitelja jer je on još prije sv. Augustina svećenike združio u zajednički život.

Svi sveci

Antun Marija Zaccaria

Svetac Prezbiter

Poznato je da je u XVI. stoljeću milanski nadbiskup sv. Karlo Boromejski bio pobornik i revnitelj obnove vjerskoga života ne samo u Milanu, već u cijeloj sjevernoj Italiji. Manje je poznato da mu je u tom velikom obnoviteljskom radu bio preteča osnivač barnabita sv. Antun Marija Zaccaria, čiji blagdan danas slavimo. On je doživio samo 36 godina života, ali je u tom kratkom životnom razdoblju učinio, zaista, mnogo. Prožet duhom svetog apostola Pavla, nastojao je »naučiti uzvišenu spoznaju Isusa Krista«, koja ga je tjerala na rad. Upoznajmo se s tim kršćanskim velikanom, jednim od onih koji su vjerovali da je za sveopći razvitak čovjeka potrebno gajiti duboki duhovni život te da je misionarska djelatnost isto tako važna u gradovima Europe kao i u dalekim, još uvijek nekršćanskim krajevima.

Antun Padovanski

Svetac

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Anzelmo

Svetac Naučitelj Biskup

Sveti Anzelmo je rođen 1033. godine u sjevernoj Italiji i već od ranog djetinjstva imao je sklonost prema monaškom životu. Nakon majčine smrti dolazi u sukob s ocem kojega napušta i tri godine provodi lutajući po Francuskoj. Anzelmo 1060. postaje benediktinac, tri godine kasnije postaje prior samostana a godine 1078. i opat. Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je čitav niz djela. U svojim pisanim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Nakon što je postao nadbiskup u Canterburyiu za Anzelma su nastupile teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva puta je morao ići u progonstvo. Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek godine 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja.

Anđela Folinjska

Blažena

Rođena je u bogatoj obitelji u Italiji god. 1248. Udala se mlada i provodila svjetovni život prema modi tadašnjeg vremena. U braku je rodila više djece. Jednom zgodom upada u teški grijeh kojega se stidi ispovjediti te obavlja nevaljanu ispovijed i tako ide na pričest. Drugom zgodom zbog grižnje savjesti odluči priznati svoj grijeh ali ne izvrši pokoru koju je smatrala pretjeranom. U snu joj se ukaže Spasitelj koji joj je poručio da će mnogo trpjeti zbog svojih grijeha. Nakon toga obavi temeljitu ispovijed i posve se promijeni nastojeći živjeti što savršenije.

Anđela Merici

Svetica Djevica

Osnivateljica uršulinki, sv. Anđela koju Crkva danas slavi, rođena je 1. ožujka 1474. u Desenzanu, a umrla je 27. siječnja 1540. Odlikovala se izvanrednom pobožnošću prema Srcu Isusovu, Kristovoj muci i presvetoj Euharistiji. Anđelu Merici, rođenu u skromnoj seoskoj obitelji, već kao djevojku njezini su suvremenici zapazili po mudrosti, dobroti i spremnosti da svakom pomogne. Velika očekivanja opravdala je ustanovljenjem Družbe svete Uršule, a osobito i institucije za odgoj i vjersko poučavanje mladih svjetovnih djevojčica, napuštenih od svojih roditelja. Po njezinu odgojiteljskom djelovanju sv. Anđelu Merici s pravom se moglo nazvati prethodnicom suvremenih opedagoga, a po mnogim stavovima i razmišljanjima utemeljiteljica uršulinki i u današnje doba koračala bi "daleko ispred svog vremena".

Anđeli čuvari

"Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka" - piše o / njima sv. Ivan Damašćanin. "Svjetlo bez početka" sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog" (Mt 18,10)Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je da li ćemo taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne.<--break->

Anđelo Jeruzalemski

Svetac Mučenik

Rođen u Jeruzalemu 1145.g. umro na Siciliji, 1220.g. Sv. Anđelo je rođen u židovskoj porodici. Bio je među prvim redovnicima karmelićanima na brdu Karmel. Bio je poslan da u ime svoje subraće dobije odobrenje od pape Honorija III za pravilo koje je sv. Albert sastavio 1206.g. za novi red. Anđelo putuje u Rim a ubrzo zatim odlazi na Siciliju (Palermo i Mesina) gdje propovijeda.

Po jednoj verziji legende, ubijen je u Likati ili Leokati na Siciliji. Po toj verziji, ubio ga je grof Berenger jer je Anđelo osudio incest u kome je grof živjeo sa svojom sestrom.

On je obratio grofovu sestru od takvog skandaloznog života i zbog toga ga je grof objesio i streljao strijelama. Dok su ga ubijali, molio je za sve posebno za one svoje ubojice. Mnoga čuda su se dogodila nakon Anđelove smrti po njegovom zagovoru, posebno u Leokati i u Palermu, o čemu pišu mnogi izvori.

Apolonija

Svetica Mučenica Djevica

Kad su me kao dijete boljeli zubi, tada su mi rekli: »Moli se svetoj Apoloniji i bol će proći!« Tako sam prvi put čuo za tu sveticu koju bogata ikonografija uvijek prikazuje s kliještima i zubom u ruci.

Euzebije, otac crkvene povijesti, donosi jedan dio pisma sv. Dionizija, aleksandrijskog biskupa, upravljena Fabiju u Antiohiju. U njemu navodi neke zgode iz doba teškog progonstva kršćana kojem je sam bio svjedok. Za vrijeme posljednjih godina vladavine cara Filipa (244–249) podigla se u narodu buna. Kao odgovor na nju buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani.

Arkadije

Svetac

Današnji svetac, sv. Arkadije je živio u III. st. kao jedan od najuglednijih građana Cezareje za vladavine cara Valerijana, velikog progonitelja kršćana. Arkadije je bio revan kršćanin, a kada je car 253. god. izdao protiv kršćana svoje prve progoniteljske dekreta, Arkadije se povukao u samoću da se razmišljanjem, molitvom i pokorom pripravi za eventualno mučeništvo. Kad su mjesne vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtava bogovima, poslaše vojnike da ga dovedu. Nisu ga našli pa dovedu njegovog slugu, a Arkadije čim ču za to dragovoljno se preda vlastima. Sudac mu je ponudio da se odrekne svoje vjere što sv. Arkadije odbije. Na to sudac zapovijedi da mu se odsjecaju udovi, jedan za drugim dok ne izdahne. Sv. Arkadije se posljednjim silama obratio okupljenom mnoštvu: "Vi, gledatelji ovoga krvavog prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!" Nakon tih riječi sveti je i neustrašivi mučenik preminuo. Njegova smrt bila je i njegova pobjeda.

Arnold

Svetac

Veoma raširena i poznata knjiga Sveta zemlja Bavarska pripovijeda nam o životu pobožnog redovnika po imenu Arnold koji je živio u augustinskom samostanu u Gornjoj Austriji. Bio je pobožan, izvanprosječan te je još za života smatran svecem. Podaci o njegovu životu i djelovanju vrlo su škrti ali je detaljno opisana njegova smrt. Godine 1166. Arnold je počeo pobolijevati. Kad je primijetio da mu se bliži kraj pozvao je redovničku subraću u svoju ćeliju da zajednički mole. Kada je nastupila smrtna borba Arnold je opazio čitav čopor nečistih duhova koji su se šuljali oko njegova ležaja želeći odnijeti njegovu dušu u vječno prokletstvo. Zadnjim naporima uzima križ te njime odgoni paklene nakaze te ugleda dio neba i blažen umre. O današnjem svecu nemamo puno podataka kako je živio ali barem znamo kako je umro boreći se protiv Sotone do zadnjeg trenutka svoga života. Živeći sveto preminuo je blažen gledajući otvorena nebesa.

Stranice