Blažena

Margareta se rodila oko g. 1291. kao plemićka kći u Danauworthu, u augsburškoj biskupiji. Znamo samo za ime njezina oca. Bio je to Henrik Ebner Mladi. Obitelj je Ebner bila i bogata i ugledna. Margareta je u njoj provela djetinjstvo te već u 14. ili 15. godini ostavila sve i stupila među dominikanke u nedalekom Medingenu. U tom samostanu Svete Marije od g. 1314. do 1326. preboljela je razne bolesti koje su je dovele na rub groba. Zbog rata je svoj samostanski život morala prekinuti pa se vratila u rodnu kuću gdje je zatekla još živu majku te brata i sestre. U kući je proživjela oko dvije godine i to u molitvi, povučenosti i najvećoj sabranosti.

Svetac

Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način - oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru.

Sveci Mučenici

Jeronimov martirologij 18. lipnja spominje svete rimske mučenike Marka i Marcelijana te kaže da su pokopani na groblju Balbina na Ardeatinskoj cesti. Njih jednako spominju Gelazijev sakramentar iz VIII. stoljeća te neki drugi martirologiji, a pogotovo Rimski martirologij. Spominje ih čak i Carigradski sinasar. Zabilježili su ih u svojim putopisima i neki hodočasnici iz VII. stoljeća koji kažu da se njihovi grobovi časte pod oltarom crkve nedaleko od groba pape Damaza i pape Marka. Glasoviti arheolog De Rossi misli ipak da su se grobovi tih mučenika što ih danas slavimo nalazili na groblju Basileo, za koje danas još uvijek ne znamo gdje se točno nalazilo.

Svetac Biskup

Jedan je od svetačkih likova, koga je papa Ivan XXIII. naročito štovao, u koga se ugledao te koga je kanonizacijom 26. svibnja 1960. proglasio svetim, nekadašnji bergamski i padovanski biskup i kardinal Gregorio Barbarigo.
Gregorio Giovanni Gaspare Barbarigo rodio se 16. rujna 1625. u Veneciji kao prvorođenac Gianfrancesca i Lukrecije, rođene Lion. Obitelj je Barbarigo potjecala iz Istre. U njoj je bila tradicija da je brigu za vjerski, ćudoredni i politički odgoj djece preuzimao osobno otac. Kad je Grguru bilo 6 godina, ostao je s troje braće bez majke. No imao je sreću da mu je otac bio, uistinu, uzoran u svakom pogledu. Bio je to čovjek i kršćanin koji je svaki dan molio Mali časoslov Majke Božje. Grgur je u njemu imao odličnog vođu, pomoćnika i savjetnika. Dječak je već od mladih nogu počeo prakticirati vjeru i vjerske dužnosti. U 7. godini života prvi put se ispovjedio, a u 10. godini prvi put pričestio.

Svetac, biskup

Adolf je bio sin grofa od Tecklenburga u Vestfaliji. Rodio se negdje oko godine 1185. Veoma mlad stupio je u kler kölnske nadbiskupije te doskora postao kanonik. Jednog je dana posjetio samostan cistercita u Altenkampu. Tu ga je čekala naročita milost. Potresen primjerom redovnika, koji su u molitvi i pokori težili za kršćanskom savršenošću, i sam zamoli da bude primljen u red. No nije dugo uživao samostanski mir. Već godine 1217. izabran je za biskupa u Osnabrücku.

Svetica

Život svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpre odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je više puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda već s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te prešla u samostan u Awirsu kod Liegea, pa u Lillois, napokon u Aywieres, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski. Sveta Lutgarda je pripadala velikim mističarkama trinaestog stoljeća kao što su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit način proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega videnjima i drugim mističnim milostima i susretima.

Svetac Mučenik

I sveti Vid spada medu one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.
Oko god: 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere.

Svetac, prorok

Rođen oko 800. prije Krista. Nasljednik Ilije proroka u Izraelu, djelovao je od oko 850. do 800. godine. Časti se kao čudotvorac. U Drugoj knjizi kraljeva (13,20-21) piše kako je u kontaktu s prorokovim kostima mrtvac oživio: "Dogodilo se da neki, sahranjujući čovjeka, baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge:" Ovo je vrlo rano svjedočanstvo o djelotvornosti relikvija.
Elizej - Bog pomaže

Mučenici

Etiopija se spominje već u Starom zavjetu. Prorok Ezekiel svojom nazočnošću u progonstvu g. 591-570. pr. Krista svojim je sunarodnjacima dizao duh i budio nadu. U proroštvu protiv Egipta on spominje. "Evo me na te i na rijeke tvoje, da pretvorim zemlju egipatsku u pustinju i pustoš od Migdola do Sevana i do granice etiopske" (Ez 29,10). Sevan se nalazio negdje kod današnjeg Assuana. Djela apostolska u 8. glavi pripovijedaju kako je dakon Filip po Božjem nadahnuću pokrstio nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice, i nadglednika cijele njezine riznice.

Svetac

Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.