english deutsch

Vendelin

Svetac

Nije lako pisati o tom svetom i inače popularnom pustinjaku jer se njegovi životopisci u mnogim stvarima razilaze pa tako na primjer, životopisci iz XVI. i XVII. stoljeća njegov životni tijek stavljaju u razdoblje između 400. i 750. godine. Danas se sa sigurnošću može tvrditi da je živio prije polovice VII. i u posljednjoj četvrti VI. stoljeća. Rodom je bio iz Irske, a njegova je obitelj bila bogata jer je bila u srodstvu s kraljevskom kućom. Kako je Vendelin bio urešen svakom krepošću, već se u mladosti odrekao svih svojih dobara te pošao u samoću da bi ondje razmišljao o božanskim stvarnostima.

Terezija Avilska

Svetica Naučiteljica Djevica

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O to me je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.

Serafin

Svetac, redovnik

Tipičan svetac na talijanski način je kapucinski brat Serafino da Montegranaro. Rodio se god. 1540. u Montegranaru, u pokrajini Ascoli Piceno u Italiji. Roditelji su mu bili ljudi skromnih materijalnih dobara, ali zato pobožni i vjerni kršćani koji su živjeli po vjeri i u duhu vjere. Svome su sinu nadjenuli ime Felice - Srećko. Kad je Feliks poodrastao, stao je odmah privređivati da pomogne barem malo roditeljima koji su bili siromašni. Unajmio se kao pastir kod jednoga seljaka i čuvao mu stado, baš onako kao i njegovi suvremenici sveti Paškal Bayldn u Žpanjolskoj i Feliks da Cantalice u Italiji.

Papa Ivan XXIII.

Svetac

Papa Ivan XXIII. ili pravim imenom Angelo Giuseppe Roncalli rođen je 25. studenog 1881. u zaseoku Brusiccu koji pripada selu Sotto il Monte (ili po hrvatski: Podgora) nedaleko Bergama (Italija). Angelo Giuseppe djetinstvo provodi u rodnom selul, a u dobi od 12 godina stupa u sjemenište u Bergamu. S devetnaest godina ulazi u Papinsko sjemenište u Rimu. Od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija. Za svećenika je zaređen u Rimu 10. kolovoza 1904. Poslije ređenja postaje tajnik novog bergamskog biskupa Giacoma Marie Radinija Tedeschija kojeg će nazvati zvijezdom svog svećeništva. U toj službi bio je deset godina. S ulaskom Italije u Prvi svjetski rat obukao je odoru sanitetskog podnarednika, a zatim je tri godine bio vojni kapelan. Nakon rata radi u sjemeništu u Bergamu dok je istovremeno aktivan i kao predavač u Katoličkoj akciji. Kao profesor osniva Studentski dom (Cassa dello studente). No, 1920. papa Benedikt XV. postavlja ga za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio cetrale dell'Opera della Progpagazione della Fede). Pet godina kasnije (1925.) papa Pio XI. imenuje ga biskupom i šalje kao vizitatora u Bugarsku ne bi li pomogao većoj povezanosti katolika različitih obreda među sobom. Dužnost mu je bila ujedno uspostaviti odnose poštovanja s pripadnicima pravoslavne vjere.

Lujo Bertran

Svetac

U dominikanskim crkvama među svecima dominikanskoga reda naići ćemo često i na sv. Luju Bertrana čiji kult je naročito vezan uz njegovu domovinu Žpanjolsku i uz njegov rodni grad Valenciju. Na slikama je najčešće prikazan u bijelo-crnom habitu, dok u ruci drži zlatnu čašu iz koje izlazi zmija. To je uspomena na pokušaj trovanja kome su ga izložili urođenici Latinske Amerike da bi omeli njegov rad oko širenja Evanđelja.

Lujo se rodio u Valenciji baš na samu Novu godinu 1526. Otac mu je bio gradski bilježnik, pripadnik aristokratskoga dijela tamošnjega pučanstva. Kršten je u župi Sv. Stjepana, tamo gdje je nekoć bio kršten i sv. Vinko Fererski, kome bijaše i daleki srodnik. U obitelji Bertran vladao je duboko kršćanski duh koji se naročito očitovao u djelima pobožnosti. Lujin se otac nakon prvog braka bavio čak mišlju da stupi u kartuziju Porta Coeli, dok mu je jedan ujak Ivan Antun Exarh u istoj kartuziji ostvario svoje redovničko zvanje. Ljetopisi ga spominju kao čovjeka široke kulture, pobožnosti i svetosti.

Bruno

Svetac

Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko god. 1030. u Kolnu. O obitelji iz koje potjecaše i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znade. No zato znamo jako dobro toliko toga o njegovu školovanju i odgoju jer nam jedan odličan ljetopis iz XII. stoljeća govori da je Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane "artes liberales" - slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest god. 1075., postao je napokon kancelar svoga nadbiskupa u Kolnu.

Franjo Asiški

Svetac

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Franjo Borgija

Svetac Prezbiter

Sveti Franjo je ugledao svjetlo španjolskoga plavetnog neba 28. listopada 1510., na blagdan Svetih apostola Žimuna i Jude Tadeja, u Gandiji, kao prvorođenac Juana de Borje, trećeg gandijskog vojvode, i žene mu Ivane Aragonske. Po očevoj je lozi bio praunuk pape Aleksandra VL, a po majčinoj aragonskog i kastilskog tzv. katoličkog kralja Ferdinanda. U desetoj godini života ostade siroče bez majke i bi poslan u Zaragozu, gdje mu ujak Ivan Aragonski bijaše nadbiskup. Ondje započe njegov prvi odgoj u čitanju i pisanju, u glazbi - za koju bijaše naročito nadaren, a i u umijeću rukovanja oružjem, što su tada plemićki sinovi morali naučiti.

Anđeli čuvari

"Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka" - piše o / njima sv. Ivan Damašćanin. "Svjetlo bez početka" sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog" (Mt 18,10)Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je da li ćemo taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne.<--break->

Terezija od djeteta Isusa

Svetica Naučiteljica Djevica

Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guarin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alenonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: "O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!"Description: <--break->

Stranice