english deutsch

Irenej

Svetac Mučenik Biskup

Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili "otac katoličke dogmatike" kako a neki nazivaju. Potekao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.

Thomas More

Svetac Mučenik

"Čovjek svih vremena", engleski državnik, pisac, mučenik rodio se 7. veljače 1478. u Londonu a umro 6. srpnja 1535. također u Londonu. Bio je odgojen u kući lord-kancelara, kardinala Mortona, te u Canterbury Caliegeu u Oxfordu. Od g. 1494. dao se na studij prava pa je za to vrijeme stanovao 4 godine kod engleskih kartuzijanaca, te će kao i oni postati mučenik katoličke vjere i Crkve, posebno pape i papinstva. Dao se marno i revno također na humanističke studije te prijateljevanje s Erazmom Roterdamskim (14691536) i s engleskim teologom i humanistom Johnom Coletom (1466-1519) pa i nekim drugima. Godine 1504. More je kao narodni zastupnik u parlamentu izrazio svoje negodovanje kralju Henriku VII. zbog njegovih zakona o porezu. Tada se povukao iz političkog života te pošao najprije u Louvain pa onda u Pariz da se na tamošnjim visokim učilištima posveti opet studiju. U javni je život ušao opet nakon smrti engleskog kralja Henrika VII. Tada je postao kraljevski savjetnik. Nakon raznih diplomatskih misija, odlikovan kraljevskim odlikovanjem - plemstvom - g. 1520. postaje tzv. podčuvar kraljevske riznice. Godine 1523. kao govornik donjeg doma More je sve više dobivao naklonost kralja Henrika VIIL, a kod pisanja njegove knjige protiv Luthera postaje kralju savjetnik. A kasnije, kad je Henrik VIII. planirao prekinuti svoj zakoniti brak, pitao je i Morea za savjet. Dakako da je More stajao uvijek uz crkveni zakon. T. More, koji je imao sretnu obitelj, bijaše čovjek humora i neustrašiva karaktera, velike pobožnosti i duboke duhovnosti. Skupa s Erazmom Roterdamskim oplakivaše praznovjerje te sve zloupotrebe u Crkvi, no isto tako bijaše zabrinut zbog porasta antiklerikalizma i hereza. Njegov osobni obzir prema kralju i njegov duboki respekt pred kraljevskim autoritetom držao ga je ipak očevidno u opoziciji pred kraljevim brakolomstvom te pred protupapinskim zakonima.

Alojzije Gonzaga

Svetac, zaštitnik mladeži

U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.

Margareta Ebner

Blažena

Margareta se rodila oko g. 1291. kao plemićka kći u Danauworthu, u augsburškoj biskupiji. Znamo samo za ime njezina oca. Bio je to Henrik Ebner Mladi. Obitelj je Ebner bila i bogata i ugledna. Margareta je u njoj provela djetinjstvo te već u 14. ili 15. godini ostavila sve i stupila među dominikanke u nedalekom Medingenu. U tom samostanu Svete Marije od g. 1314. do 1326. preboljela je razne bolesti koje su je dovele na rub groba. Zbog rata je svoj samostanski život morala prekinuti pa se vratila u rodnu kuću gdje je zatekla još živu majku te brata i sestre. U kući je proživjela oko dvije godine i to u molitvi, povučenosti i najvećoj sabranosti.

Romuald

Svetac

Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način - oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru.

Marko i Marcelijan

Sveci Mučenici

Jeronimov martirologij 18. lipnja spominje svete rimske mučenike Marka i Marcelijana te kaže da su pokopani na groblju Balbina na Ardeatinskoj cesti. Njih jednako spominju Gelazijev sakramentar iz VIII. stoljeća te neki drugi martirologiji, a pogotovo Rimski martirologij. Spominje ih čak i Carigradski sinasar. Zabilježili su ih u svojim putopisima i neki hodočasnici iz VII. stoljeća koji kažu da se njihovi grobovi časte pod oltarom crkve nedaleko od groba pape Damaza i pape Marka. Glasoviti arheolog De Rossi misli ipak da su se grobovi tih mučenika što ih danas slavimo nalazili na groblju Basileo, za koje danas još uvijek ne znamo gdje se točno nalazilo.

Grgur Barbarigo

Svetac Biskup

Jedan je od svetačkih likova, koga je papa Ivan XXIII. naročito štovao, u koga se ugledao te koga je kanonizacijom 26. svibnja 1960. proglasio svetim, nekadašnji bergamski i padovanski biskup i kardinal Gregorio Barbarigo.
Gregorio Giovanni Gaspare Barbarigo rodio se 16. rujna 1625. u Veneciji kao prvorođenac Gianfrancesca i Lukrecije, rođene Lion. Obitelj je Barbarigo potjecala iz Istre. U njoj je bila tradicija da je brigu za vjerski, ćudoredni i politički odgoj djece preuzimao osobno otac. Kad je Grguru bilo 6 godina, ostao je s troje braće bez majke. No imao je sreću da mu je otac bio, uistinu, uzoran u svakom pogledu. Bio je to čovjek i kršćanin koji je svaki dan molio Mali časoslov Majke Božje. Grgur je u njemu imao odličnog vođu, pomoćnika i savjetnika. Dječak je već od mladih nogu počeo prakticirati vjeru i vjerske dužnosti. U 7. godini života prvi put se ispovjedio, a u 10. godini prvi put pričestio.

Adolf

Svetac, biskup

Adolf je bio sin grofa od Tecklenburga u Vestfaliji. Rodio se negdje oko godine 1185. Veoma mlad stupio je u kler kölnske nadbiskupije te doskora postao kanonik. Jednog je dana posjetio samostan cistercita u Altenkampu. Tu ga je čekala naročita milost. Potresen primjerom redovnika, koji su u molitvi i pokori težili za kršćanskom savršenošću, i sam zamoli da bude primljen u red. No nije dugo uživao samostanski mir. Već godine 1217. izabran je za biskupa u Osnabrücku.

Lutgarda Brabantska

Svetica

Život svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpre odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je više puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda već s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te prešla u samostan u Awirsu kod Liegea, pa u Lillois, napokon u Aywieres, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski. Sveta Lutgarda je pripadala velikim mističarkama trinaestog stoljeća kao što su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit način proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega videnjima i drugim mističnim milostima i susretima.

Vid

Svetac Mučenik

I sveti Vid spada medu one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.
Oko god: 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere.

Stranice