english deutsch

Marija Magdalena

Svetica

Časoslov naroda Božjega na obvezni spomendan sv. Marije Magdalene kaže posve kratko ono bitno. »Bila je primljena među Kristove učenike. Nazočna je bila kod njegove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela je Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljeću.«

Što je prethodilo Magdaleninu životu prije nego je primljena među Kristove učenike, to je među tumačima Svetog pisma, svetim Ocima i hagiografima veoma sporno. Njihova su mišljenja ne samo različna, već i posve suprotna. U srednjem vijeku bilo je snažno naglašeno da je bila velika grješnica i da se obratila Gospodinu te postala velika pokornica: najodličniji predstavnik svih obraćenika. Slikari su je obično slikali kako suzama pere Gospodinove noge, a kosom otire, poistovjećujući je s onom ženom, javnom grješnicom u gradu, do Isusovih nogu u kući farizeja šimuna Gubavoga.

Henrik

Svetac

U svetom Henriku svetost se popela na carsko prijestolje, što dokazuje da je ostvariva u svakom staležu. Bog sve zove na svetost, svima daje milost, sveci su bolje od drugih čuli taj zov, bolje prihvatili darovane milosti. I to je njihova temeljna poruka svima nama. Henrik je bio najstariji sin bavarskog vojvode Henrika Svadljivca. Rođen je 6. svibnja 973. u Abbachu kraj Regensburga. Nitko nije slutio da će on jednog dana postati njemački car, i još više od toga: svetac Katoličke crkve, u svojoj domovini naročito od puka štovan. Odgoj i izobrazbu dobio je u katedralnoj školi u Hildesheimu. Car Oton II. spremao ga je zapravo za duhovni stalež jer je bio u napetim odnosima s njegovim ocem pa ga je kao njegova prvorođenca želio udaljiti od politike i vladavine.

Ivan Gualberto

Svetac

Ivan Gualberto rođen je koncem X. stoljeća u jednoj odličnoj firentinskoj obitelji. Po običaju svoga vremena odgojen je za ratnika, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Ivan je u njemu ostao sve dok jednog dana u nekoj slijepoj ulici nije susreo ubojicu svoga rođaka - ili čak brata. Taj je susret bio na sam Veliki petak. Ubojica je pao pred njim na koljena, raširio ruke u obliku križa i zamolio za oproštenje. Zamolio je u ime onoga koji je za sve nas na Veliki petak nedužan poginuo na križu. Da je Ivan slijedio tadašnje ratničke zakone, bio bi ga sigurno ubio i tako osvetio prolivenu krv. On to nije učinio, a takav je postupak bio za njega čas velike milosti. Oprostivši ubojici, stupio je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. U taj se čas u njegovoj duši zbila velika promjena - prava metanoja - i on odluči odsada služiti jedino Raspetome. Odluku je proveo u djelo priključivši se benediktincima u samostanu San Miniato u Firenzi.

Benedikt

Svetac, zaštitnik Europe

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino.

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće.

Oliver Plunkett

Svetac Mučenik

Pavao VI. proglasio je 12. listopada 1975. svetim Olivera Plunketta koji je kao najuglednija i posljednja žrtva tobožnje papinske zavjere 11. srpnja 1681. pogubljen u Londonu na zloglasnom Tyburnu. Ta je zavjera u stvari bila samo izmišljotina, nastala u smušenoj glavi svirepog mrzitelja i progonitelja katolika Tita Oatesa, a progutala je mnoge nevine žrtve. Oliver Plunkett jedan je od brojnih engleskih mučenika što su u roku od 150 godina poginuli u jednome od najokrutnijih progonstava. Upoznajmo toga junaka da se na njegovu primjeru ohrabrimo za kršćansko svjedočenje životom, djelima i smrću.

Damašćanski mučenici

Blaženici

U povijesti kršćanstva grad Damask slavan je po tome što se pred njegovim vratima obratio najveći misionar svih vremena sv. Pavao, slavan je i po velikom crkvenom naučitelju sv. Ivanu Damašćanskom, a u XIX. stoljeću po velikom broju kršćanskih mučenika koji svoju vjeru zasvjedočiše krvlju. U kršćansku četvrt Damaska oko podne provalila je 10. srpnja 1860. fanatična masa, željna krvi i pljačkanja, predvođena turskim vojnicima te izvršila strašan pokolj. Opljačkano je i pretvoreno u prah 2.400 kuća, poubijano 6.000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda. Krv je doslovno potokom potekla i natopila uske ulice. Da u gradu nije još bilo poštenog i hrabrog emira Abd-el-Kadera, koji je kršćanima bio sklon te mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće, možda čak u gradu ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. On je iz predgrađa poveo u središte grada skupinu od nekoliko tisuća kršćana, a s njima su bili lazaristi, isusovci i časne sestre.

Marija Propetog Isusa Petković

Blažena

Hrvatska blaženica, utemeljiteljica Družbe Kćeri Milosrđa Marija od Propetog Isusa Petković rođena je u Blatu na Korčuli 10. prosinca 1892. godine, u imućnoj obitelji Marije i Antuna Petkovića Kovača. Nakon navršene četrnaeste godine života 21. studenoga 1906. položila je zavjet vječne čistoće. Premda je bila krhka i često boležljiva, uz obveze u očinskom domu, Marija je u rodnom Blatu vodila tri vjerska društva te je djecu obitelji koje su radile na posjedu njezina oca poučavala vjeronauku i glavnim predmetima u školi. Kad su 1919. Službenice Milosrđa napustile kuću u Blatu, na poziv Josipa Marčelića, dubrovačkog biskupa i njezina duhovnog voditelja, preuzela je skrb za tu kuću te se, zajedno s nekoliko svojih kolegica, pobrinula i za ustanove njoj pripojene. 

Gorkumski mučenici

Sveci Mučenici

Vjerski razdor u XVI. stoljeću ispunio je mnoge kršćane fanatizmom koji postade uzrokom velikih krvoprolića. Kršćani su, na žalost, zaboravili na ozbiljne riječi tadašnjeg najvećeg humanista Erazma Roterdamskog, koji je u svojoj biti ostao vjeran apostolskoj Crkvi te u svojim spisima naviještao duhovnu mudrost utemeljenu na Evanđelju, a kojoj je središte Krist te osnovno pravilo ljubav. Erazmo je pisao: "Mi koji nosimo Kristovo ime onoga koji nas je uvijek učio samo dobrotu propovijedajući je i svojim primjerom; mi koji smo udovi jednog jedinog tijela, jedna jedina put; mi koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima; mi koji smo pozvani na istu besmrtnost; mi koji težimo za najvišim zajedništvom, u kojem ćemo biti jedno s Kristom kao on sam s Ocem, može li za nas biti na svijetu stvari takove cijene, koja bi nas dovela do rata? Rat je nešto tako kobno, tako strašno, da ga jedan dobar čovjek ne može odobriti čak i kraj isprike o nekoj savršenoj pravdi."

Veronika Giuliani

Svetica Djevica

Biti pravi kršćanin znači svjedočiti za Isusa riječju, djelima, primjerom, čitavim životom, svjedočiti i naviještati da je Isus Spasitelj svih ljudi i da bez njega nema spasenja. Sada ćemo se upoznati sa životom mističarke sv. Veronike Giuliani te vidjeti kako je ona to činila.

Ona se rodila 27. srpnja 1660. u Mercatellu, u srednjoj Italiji, kao sedmo dijete dobrostojeće obitelji. Otac joj je bio neke vrste vojni činovnik i dobro zarađivao. Od njezinih šest sestara dvije su umrle već u povojima. Kad joj je bilo 4 godine, izgubila je i majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica te kao baštinu svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana. Uršulu, najmlađu – našu sveticu – zapala je rana na Kristovu boku. Plod je te svete raspodjele bio fantastičan: svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice. Sveta je majka svakoj kćeri jednu Isusovu ranu povjerila na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočište. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, mati je u miru zaklopila oči, a djevojčice su rasle te jedna za drugom odlazile u samostan.

Gorkumski mučenici

Sveci Mučenici

Vjerski razdor u XVI. stoljeću ispunio je mnoge kršćane fanatizmom koji postade uzrokom velikih krvoprolića. Kršćani su, na žalost, zaboravili na ozbiljne riječi tadašnjeg najvećeg humanista Erazma Roterdamskog, koji je u svojoj biti ostao vjeran apostolskoj Crkvi te u svojim spisima naviještao duhovnu mudrost utemeljenu na Evanđelju, a kojoj je središte Krist te osnovno pravilo ljubav. Erazmo je pisao: "Mi koji nosimo Kristovo ime onoga koji nas je uvijek učio samo dobrotu propovijedajući je i svojim primjerom; mi koji smo udovi jednog jedinog tijela, jedna jedina put; mi koji se hranimo istim duhom, istim sakramentima; mi koji smo pozvani na istu besmrtnost; mi koji težimo za najvišim zajedništvom, u kojem ćemo biti jedno s Kristom kao on sam s Ocem, može li za nas biti na svijetu stvari takove cijene, koja bi nas dovela do rata? Rat je nešto tako kobno, tako strašno, da ga jedan dobar čovjek ne može odobriti čak i kraj isprike o nekoj savršenoj pravdi."

Stranice